Priče iz života ili bulažnjenje o izgubljenom vremenu

The Final Cut

Teško je bilo ovo napraviti... Zaista jest... Dugo, dugo, čini mi se čitavu vječnost je strelica kursora stajala iznad tipke "obriši"... Da, označio sam sve postove, i samo jedan klik dijelio me od potpunog virtualnog samoubojstva...

Učinio sam to ipak, kao što vidite... Iako sam sebi jednom davno obećao da neću nikada pobrisati ovaj blog, jer ovaj blog je bio sve ono što sam ja, sve ono kako ja vidim ovaj svijet i zbivanja oko mene...

Bilo je tu puno promišljanja, puno osjećaja, puno, prepuno svega... Godina dana stvaranja, kakvog takvog stvaranja, tisuće riječi napisanih, mojih, i vaših komentara na moje riječi...

Sve to moralo je biti izbrisano iz jednog jedinog razloga. Istog onog zbog kojeg sam i došao na ovaj blog... Da bih ja mogao imati mir...

Žalit ću dugo za ovim što sam bio prisiljen učiniti, ali ću još dulje žaliti zbog nekih odluka koje sam donio, a koje su kao posljedica, doveli do ovog.

No, što je, tu je... Ne vrijedi žaliti za stvarima koje su već postale prošlost, jer onog trenutka kada sam pritisnuo tu određenu tipku, Crome je stvarno postao prošlost.

Ovog puta sam ipak bio dovoljno pametan, pa sam napravio backup svih postova i svih vaših komentara, pa ću s vremena na vrijeme ipak moći baciti pogled na sve to. I rado ću to učiniti...

Još jednom se zahvaljujem svima koji su me čitali, ostavljali komentare i njima ponekad pomogli da lakše riješim neke svoje nedoumice.

Za kraj, savjet dana:

Pazite dobro kome poklanjate svoje povjerenje... Moglo bi vam se to obiti o glavu kada se najmanje nadate...

Vjerujem...znam da si potpuno u pravu.Sretno/iako se nismo čitali/:)))

znaš, upoznala sam jednog "Croma", čini isto što i ti...namjerno se želi upropastiti zbog "stvari" koje je činio, samokažnjava se negiranjem bilo kakvih osjećaja i povjerenja prema bilo kome...a osjećaji ipak postoje i jaki su, vrlo...a on tvrdoglav...no ipak posustaje...polako..."čelik se kuje dok je vruć"...i do sad mi je uspjevalo "čelične" otopiti, nada uvijek postoji...Crome, nisu svi ljudi stoka i gamad...ima ih još puno sa srcem i dušom ;-)))

ne znam sto te nagnalo da sva ta razmisljanja obrises, nadam se da si ih negdje u svom kutku sacuvao jer bi zaista steta bilo da sve ono sto si srocio i zakljucio jednostavno nestane. nitko nije toga vrijedan. cuvaj se i iako neki iznevjere povjerenje, ne sumnjaj nikad u to da ga je uvijek ljudski pokloniti. zlouporaba ide na dusu nekog drugog...

prije par dana sam razmišljala kako ću svratiti ovdje do tebe i pročitati još ponešto...ali nađoh te ovdje kao ogoljelo stablo kojemu je jesen svojim tužnim i neminovnim vjetrom raznijela lišće ...i rastužih se. Ali ne dugo,jer bi napravila isto kao ti. Radi mira...jer blog je ipak adrenalinska ovisnost!...a odvikavanje od ovisnosti nije baš ugodno. I sama se često zateknem u razmišljanju upravo onakvom kako si ga opisao u svom oproštajnom postu, kojeg sam si kopirala - ali ne brini samo za sebe i svoju dušu. Pridružila bih se još komentarima iznad, znanim riječima M.T: Poštenje i srčana iskrenost te čine ranjivim. Nek te ne smeta, čini dobro" Sretno Crom!

Medeja7 - hvala, sretno i tebi...; Mutti - ima, ima, ali sve manje i manje i manje...; Belfegora - znam ja to... ali, razočaranja bole, to znaš... da, spremio sam ja sve to negdje, ali to nije to, jednostavno ne može biti. i uzalud što zloupotreba ide na dušu drugog, ipak previše boli.; Bungula - na žalost morao sam to učiniti, iako mi je užasno teško zbog tog i zbog obećanja sebi danih. no, što je, tu je, sreću ti želim.

glavno da ja sebi imam kopi-pejstane određene stvari. uostalom, ideš kroz život stvarajući back-up na svakom koraku, i nažalost, ponekad se to mukotrplje isplati :( i više nego često. lijep ti pozdrav šaljem. Pomalo tužna.

eh, crome, sad shvaćaš zašto sam ja učinio svoje virtualno samoubojstvo. ali, ne da vrag mira, nešto me tjera ponovo... pa ću možda jednog dana nešto i napisati. do tada, pozdravljam

Nadam se da si našao svoj mir. :)

Ithiriel - nemoj biti tužna, nestao je samo virtualni dio mene... a želim vjerovati da je onaj stvarni dio mene ipak veći i bolji...; Pišković - drago mi je da te ponovno vidim na mom blogu, zaista jest. i posjetio sam već tvoj novi blog, ali tamo još nema posta... i mene vrag tjera, svaki dan dobijem poriv da nešto napišem, ali, jednostavno nemam snage ponovno počinjati negdje... previše sam početaka prošao, a svaki početak neminovno ima svoj kraj. pa čemu onda....; Natuknica - jesam, zaista, u onoj mjeri u kojoj je to moguće. pozdravljam te...

i to je to..uvijek je krug,početak i kraj,to je neminovnost... ma vratit ćeš se:))

meni nedostajes, smrc, smrc

Sad sam procitala "Posljednji post o tebi".....opet...lipo si pisao! Nadam se da si sretan!

rekla sam ja davno da je to antologijski post. ili to možda nije bilo tako davno? pogubila sam, osim smisla za vrijeme, i svaki drugi smisao :).

Pa zar ovdje još uvijek netko svrati?!? Ne mogu vjerovati... Janna - ovdje više ne, ali možda jednom, u nekom drugom gradu, u nekom drugom cirkusu...; Inspe - moja tajna obožavateljice, jesam, sretan sam, koliko čovjek u ova vremena sretan može biti... dakle malo...; Anlah - a ja nikada neću shvatiti što je u tom postu bilo toliko posebno... no dobro... pronaći ćeš se ti, pametna si ti curica...

čuj njega, zar ovdje još uvijek netko svrati :). kako dobri stari đole kaze: to je već navike moć, bez slova poziva, društvo se sastalo pod istom ikonom, za crnim švapskim astalom što pamti svadbe i daće, redak sam gost u starom kraju... pozdrav,

:) pa vidiš da svratimo....govori li ti to išta:)?

.............

Danas je jedan od onih dana... Dana kada se probudim i poželim da se to buđenje nije nikada dogodilo. Da sam ga jednostavno prespavao, da nisam otvarao oči. Kada poželim da odmah dođe sutra. Da ponovno zatvorim oči i kada ih opet otvorim bude već preksutra...

Danas je dan apsolutne sjete. Totalne Tuge. Moja najstarija prijateljica se ponovno nadvila na mene, sva prekrasna u svom sivilu, tako divno olovno teška. Zaposjela je moju dušu kriomice, još dok sam spavao, svjesna da se ne bih samo tako prepustio i predao budan. Naučila je već da sam previše jak kada sam budan. Lakše, puno lakše je zaskočiti me na spavanju.

ako me pamet ne vara, ovo Inspe citira starog cromea???

pišković - a da, stvarno se nisam nadao da će ovdje netko navraćati poslije toliko vremena, evo i ja navratim, iz čiste nostalgije. i da, INSPE me citira, iz prašine prošlosti vadi neke moje rečenice. I nikako da mi otkrije svoj identitet, već me pomalo na paranoju baca :-)); janna - govori, govori, ali ti si me kratko čitala, pa ne znaš koliko u naravi tvrdoglav mogu biti. a to je beskrajno. čak i na štetu sebe. takav sam, i ne može me se mijenjati, što ćeš.; Ithiriel - nema me, pa znaš me bolje od toga... ali ako ikada negdje počnem pisati, ti ćeš biti među prvima koja će znati, obećavam. Ali to neće biti ovdje. I još nešto obećavam, mail, uskoro...; INSPE - daj olakšaj mi muke i odaj svoj identitet, evo plaćam, kavu, ručak večeru, ma šta hoćeš... svaki put kada vidim tvoj komentar satima poslije lupam glavu tko bi to mogao biti... ne valja ti to, mučiti starog blogera...

Inače iako odlaziš samo ću reci jako lijep blog....I jako lijepo receno u ovome postu...Vjerujem da ćeš nedostajati ovima koji su navikli davati komentare...pozzzzz

Ne, odavno sam naučio dočekati je s osmijehom, prigrliti je kao staru prijateljicu koju dugo nisam vidio. I dati joj vremena koliko traži, prepustiti joj se u potpunosti. Jer jedino kad joj se potpuno predaš, postane i ona malo popustljiva, pa barem na trenutke olakša teret kojim pritišće, popusti svoj hladni zagrljaj i dozvoli normalno disanje.

Ti mucis nas, jer ne pises,.....okrutan si!

:) Danas sam se logirala nakon dugo dugo vremena i prvo sto sam htjela napraviti je obrisati postove - sve, sve, sve, osim onog zadnjeg. Pomislila sam - necu, jos me tu cekaju dragi ljudi. I prvo otisla na tvoju stranicu da bi vidjela da si ti snazno i odlucno napravio ono o cemu se ja vec par sati kolebam. Nisam pratila o cemu si pisao i zbog cega je doslo do prekida ali svejedno.. Ovo mi je dalo malo hrabrosti i odlucnosti da napravim sto je vazno za mene. A tebi iskreno zelim sve najbolje, Mutti, draga draga Mutti je lijepo rekla - nisu svi ljudi gamad i pokvarenjaci. Ima ih puno previse ali nadu se i lijepi ljudi. Tesko, ali se nadu. Mozda se jos negdje sretnemo.. Sto ne? :)

a covjece napisao si cijelu knjigu o nekoj glupost!

dobro, možemo li očekivati ovdje povratak života ili je ova knjiga zauvijek zatvorena?

oprostimi, ja sam novi na tvom blogu - da li bi mi mogao ukratko ispričati što je sve bilo na njemu. Baš me živo zanima

Jutarnja kava... I more misli u mojoj glavi. Olujno more. Količina misli koja stvara buku u mom trenutno preopterećenom mozgu. Ništa ne pomaže. Ni cigareta. Druga, treća... Ni kava tako jaka da pravi rupu u želudcu, direktno progara. Udara direktno u vene. Ni lagana glazba u pozadini koja bi me trebala opustiti. A ne opušta....

Jedna je glavna misao u mojoj glavi. Soboda... I gomila sitnih misli oko nje...

Da, sloboda. Što sloboda uopće znači? Da li smo slobodni, stvarno... Da li sam ja slobodan? Da li su ljudi oko mene slobodni? Ljudi meni dragi...

Što je to sloboda? Tek osjećaj u nama, koji gajimo i hranimo vlastitim egom. Uvjeravamo sami sebe da smo slobodni učiniti sve što poželimo, kada god to poželimo. Da smo suvereni gospodari svog teritorija u svakom trenutku. Gospodari svemira...

No da li je to stvarno tako? Da li smo STVARNO slobodni? Ili je to tek iluzija koju hranimo u sebi, slika koju pokušavamo stvoriti da bi nam bilo lakše, da bi smo sami sebe uvjerili u to...

Uzmimo za primjer neki dan. Bilo koji dan u životu čovjeka... Bilo kojeg čovjeka. Kada ste zadnji put uzeli dan i posvetili ga sebi u potpunosti?!? Jedan jedini dan, samo 24 sata, kap u moru trajanja našeg života. Ali posvetili ga na pravi način. Iskusili tu slobodu u koju se uvjeravamo svakodnevno.

Pokušavam se sjetiti kada sam ja zadnji put posvetio jedan dan sebi. I radio samo ono što mi padne na pamet, bilo što, ono što u jednom trenutku proleti mojim mozgom. Radio ono što u bilo kom trenutku poželim, ŽELIM; a ne što MORAM. I ne mogu se sjetiti. Jer, da bilo je takvih dana, u kojima sam pokušavao ugoditi sebi, ispuniti sebi neke svoje sitne željice, ne misliti na svakodnevicu, baš se posvetiti sebi. I nije mi polazilo za rukom. Jer uvijek bi se pojavilo nešto što moram. Barem neka sitnica. Javiti se nekome. Napraviti nešto. Otići negdje, makar i na kratko. Makar i na 5 minuta. Ne mogu se sjetiti kada sam zadnji put 24 sata uspio posvetiti sebi. Žalosno...

Po mislima mi se vrte i razne veze. Moje veze, sve propale, na žalost. I tuđe veze, koje gledam svakodnevno. Tu tek slobode nema. Jer ljudi pokušavaju zatočiti jedni druge, vezati ih uz sebe i držati na kratkoj uzici. Uvijek imati pod kontrolom...

Da, kada smo u vezi, uvijek želimo znati gdje je partner, što radi, pogotovo kada nas nema u blizini. S vremenom se u vezi stvore neki uzorci ponašanja. Znamo manje ili više kako netko provodi dan. Što radi, u kojem trenutku. I kada dođe do nekog odstupanja, makar i najsitnijeg, eto problema. Sumnja se rađa. Jer netko nije bio tamo gdje ga očekujemo. Jer se uzorak promijenio.

Gdje je tu povjerenje? Vjera u partnera? Vjera u sebe? Nema je... Nesigurnost vlada...

Ne znam samo kada smo zaboravili da samo slobodna ptica može biti sretna ptica. Ptica koja je slobodna u bilo kojem trenutku raširiti krila i poletjeti. Kada se njoj leti. I da se slobodna ptica uvijek vrati tamo gdje joj je dobro. Zato jer je slobodna birati...

A ptičica u kavezu? Ma koliko lijepa izgledala, ma koliko sretna izgledala, nikada nije sretna. Jer ne može biti slobodna učiniti ono što želi. Jer je ograničena na svoj kavez i svijet oko njega može gledati samo kroz rešetke. A tu sreće nema. I svijet uvijek izgleda puno privlačnije gledan kroz rešetke. Uvijek. Pa zato svaka ptičica iskoristi prvu priliku i pobjegne iz kaveza. Pobjegne zauvijek.

Da li bi pobjegla da je bila slobodna? Da nije bila zatočena u kavezu? Da je mogla slobodno istgraživati svijet, kada joj je god volja. Raširiti krila i poletjeti u nepoznato, istražiti nepoznato, diviti se nepoznatom... Da li bi se tada vratila? Ne znam. Nekako vjerujem da bi. Ako je bila tretirana kako treba. Ako joj je bilo dobro na mjestu s kojeg je poletjela. Ako se tamo osjećala sigurno. Vjerujem da bi se svaka ptičica vratila u sigurnost, nakon trenutne fascinacije nepoznatim, sigurnost poznatog bi se učinila samo još ljepšom.

Griješimo u životu. Svi griješimo... Strašno puno griješimo... Gledamo stvari samo iz svog sebičnog kuta i ne trudimo se sagledati potpunu sliku. Drugu stranu... Gledamo samo sebe. Hvaleći se kako gledamo druge. A to nije veza. To je robovanje. Robovanje navici.

Često čujem kako dajemo slobodu nekome. Ma, što to točno znači? Što znači dati slobodu nekome? Da li je ikada dajemo u potpunosti? Jer dati nekom slobodu, u mojim očima znači jako puno. Jer tu je potrebno beskonačno povjerenje. Bez trunke sumnje. Vjera u druge i vjera u sebe. Vjera do beskraja.Tek to je prava sloboda za onog drugog. Jedino tako na pravi način možemo osloboditi nekog.

Ali, što to znači za nas? Ako uopće uspijemo nekom toliko vjerovati. Da li smo dajući nekom toliku slobodu i mi tada slobodni? Da li se možemo osjećati slobodni? Da li možemo biti sigurni da će se oslobođena ptičica vratiti u sigurnost poznatog? Ili dajući slobodu nekome zatočujemo same sebe u nesigurnost sebe...

Da, lako je zatočiti nekoga... Za to nije potrebno puno hrabrosti. Uopće nije. Iako se ljudi uvjeravaju da jest. Puno je više hrabrosti i samopouzdanja potrebno da bismo nekog oslobodili. Oslobodili na pravi način. Za to je potrebno puno više petlje. Više unutarnje snage. Barem po mom skromnom mišljenju...

A čak i da uspijemo, čak i da se to stvarno dogodi. Da nekom podarimo slobodu na pravi način. Tako da se osjeća slobodan, da ne osjeća ni trunku tereta. Da je toliko slobodan otići da se uvijek vrati. Da li je čak i to sloboda? Ona prava?!? Ili na taj način opet zarobljavamo nekog? Jer se on vrati. Jer se osjeća obavezan vratiti. Jer nema razloga da se ne vrati, kada uvijek može ponovno otići

Da li i prevelika sloboda može zatočiti?!?

Osloboditi druge da bi se oslobodilo sebe. Ili osloboditi sebe da bi se oslobodilo druge. Koji je način ispravan???

Ne znam.

Zbrkan sam sav. Misli se roje po mojoj glavi prevelikom brzinom.

@Inspe anonimni... Otkud ti snage... karaktera... Očito imaš nekih problema ili višak slobodnog vremena. No, nema veze. Samo ti daj. Ako te to veseli u životu. Široko ti polje blogersko, šta bi rekao Crome.

http://tonkicapalonkica.mojblog.com/p-blogeri-na-rostilj-spremni/194585.html

Griješimo u životu. Svi griješimo... Strašno puno griješimo... Gledamo stvari samo iz svog sebičnog kuta i ne trudimo se sagledati potpunu sliku. Drugu stranu... Gledamo samo sebe. Hvaleći se kako gledamo druge. A to nije veza. To je robovanje. Robovanje navici

volim te ...

Hvala za savjet dana iako je za nas stigao prekasno, tj. pravovremeno samo ga nismo pronašli kada je trebalo. Ja bih inače voljela ga nazvati savjetom desetljeća, stoljeća, milenija